Bolest, nemoć i veliko srce: Što čovjeku treba kada više ne može sam?
KOLUMNA · PIŠE
Bruno Perković
Čaša vode stoji na stoliću, malo predaleko.
Čovjek je gleda. Pokuša je dohvatiti, ali ruka ne sluša kako bi želio. Već je nekoga zvao. Čuo je da je upravo sjeo, možda prvi put toga dana. Zato pričeka. Još malo može biti žedan.
A kada napokon izgovori njegovo ime, prije molbe gotovo mu samo od sebe izleti: „Oprosti.”
U toj jednoj riječi može biti cijeli život čovjeka koji se nikada nije morao ispričavati zbog čaše vode.
Pamti svoje ruke dok su mogle sve što im je dan nalagao. Pamti jutra u kojima je ustajao bez razmišljanja, radio, izlazio, nekome pomagao. Sada u sebi prebrojava koliko je puta danas pozvao. Pokušava procijeniti smije li još jednom.
Vrata se otvore.
Netko priđe, približi čašu i pomogne mu da je primi. Pričeka dok pije. Obriše kap koja je skliznula niz bradu, pažljivo, kao nešto sasvim obično. Zatim sjedne uz njega.
„Treba li ti još nešto?”
Čovjek odmahne glavom.
A onda, nakon kratke tišine, ipak kaže:
„Možeš li ostati još malo?”
U tom pitanju sve je ono što nije znao izgovoriti dok je tražio vodu.
Osoba uz njega privuče stolicu.
Tu se prepoznaje veliko srce. U spremnosti da čujemo i ono što čovjek jedva uspije zamoliti. Da mu ostavimo vremena. Da pred nama smije biti spor, uplašen, umoran i nesiguran, a ipak osjeća da nam je drag.
Bolest čovjeku može oduzeti mnogo samostalnosti. Tuđa nježnost može mu pomoći da sačuva povjerenje u sebe i ljude oko sebe. Da se ne stidi svojih ruku. Da smije reći kako ga nešto boli. Da se usudi poželjeti razgovor, otvoren prozor ili još nekoliko minuta nečije blizine.
Veliko srce pamti da je pred njim čovjek s cijelim svojim životom. Sa svime što je volio, znao, stvarao i čemu se još nada. Pita ga što želi. Sluša njegov odgovor. Ostaje pažljivo i kada isti odgovor mora čuti ponovno.
Ponekad se tek u takvoj sigurnosti pojave suze.
Možemo ostati uz njih. Dopustiti čovjeku da kaže kako ga je strah. Pridržati mu ruku, ako to želi, i saslušati ga do kraja. Ne mora pred nama čuvati hrabro lice.
A i osoba na stolici pokraj kreveta ima svoje granice.
Može voljeti svim srcem i biti silno umorna. Može pružati nježnost, a čeznuti da se netko pobrine i za nju. Zato i veliko srce treba odmor, podršku i ruke koje će preuzeti dio brige.
Tražiti predah ne znači manje voljeti. Jednako tako, prihvatiti pomoć ne znači manje vrijediti.
Dobrota se nastavlja kada primijetimo i onoga tko je neprestano pruža. Kada mu kažemo: „Danas ću ja. Ti se odmori.” I doista ostanemo.
U sobi se ponekad dogodi i nešto sasvim tiho. Čovjek kojemu smo donijeli vodu pogleda nas i pita: „A kako si ti?”
I usred vlastite nemoći pronađe mjesta za naš umor.
Veliko srce može biti s obje strane kreveta. Ipak, pažnju zaslužuje i onaj tko toga dana nema snage uzvratiti pitanje, osmijeh ili zahvalu. Njegova vrijednost ostaje cijela.
Možda se, čitajući ovo, sjetite nekoga uz koga ste se tako osjećali.
Nekoga pred kim vam nije bilo neugodno zatražiti pomoć. Tko je znao ostati, saslušati i učiniti da vam bude barem malo lakše.
Takva dobrota ostaje u nama dugo nakon što prođe trenutak u kojem smo je primili.
Ovoga Božića nekome će najljepši dar biti da netko sjedne uz njega, primi ga za ruku i ostane malo dulje.
Čaša je sada nadohvat ruke. Stolica je još uz krevet.
Prije nego što ustanemo, možemo reći:
„Ne morate se ispričavati što vam je potrebna pomoć.”
I pokazati da to mislimo.
Možda će sljedeći put, kada ožedni, čovjek izgovoriti samo naše ime.
Bez onog tihog „oprosti”.
U trendu
Zadnje objave
Sva prava pridržana © 2026