Ormar je pun stvari koje godinama ne koristimo, ali ih ne damo nikome. Zašto nam ih je toliko teško baciti?
U gotovo svakom domu postoji barem jedna ladica koju godinama nismo pošteno pregledali. U njoj su stari mobiteli, punjači kojima više ne znamo namjenu, računi, sitnice s putovanja i predmeti za koje smo odavno zaboravili zašto smo ih sačuvali. U ormaru nas čekaju hlače koje nismo odjenuli pet godina, a negdje na polici stoji poklon koji nam se nikada nije osobito sviđao.
I svaki put kada odlučimo napraviti reda, ponavlja se ista priča. Uzmemo predmet u ruke, zaključimo da nam ne treba i već sljedećeg trenutka pronađemo razlog da ga ipak zadržimo. Za svaki slučaj.
Zašto je toliko teško rastati se od stvari koje više nemaju nikakvu praktičnu svrhu?
Ne čuvamo uvijek stvari. Ponekad čuvamo uspomene.
Stara majica možda više nije za nošenje, ali u njoj smo proveli nezaboravno ljeto. Šal koji godinama stoji u ormaru podsjeća nas na osobu koja nam ga je poklonila. Kutija s ulaznicama i razglednicama vraća nas u vrijeme koje nam je bilo važno.
Predmeti tako postaju mali podsjetnici na ljude, mjesta i događaje. Njihova vrijednost nema mnogo veze s cijenom, a odluka o tome hoćemo li ih zadržati nije uvijek praktična.
Psiholog Joseph Ferrari, koji se bavi istraživanjem nereda i odgađanja, u razgovoru za Američko psihološko društvo (APA) objašnjava kako predmeti mogu pobuditi različite emocije. Neki nas podsjećaju na lijepe trenutke, drugi na razdoblja kojih se nerado prisjećamo. Upravo ta povezanost s prošlošću može otežati rastanak.
Naravno, nema ničeg lošeg u čuvanju uspomena. Pitanje je samo koliko nam je predmeta doista potrebno da bismo ih sačuvali.
„Možda će mi jednom zatrebati” - i tako prođe deset godina
Posebna su kategorija stvari koje ne čuvamo zbog prošlosti, nego zbog budućnosti.
Rezervni kabel koji ne odgovara nijednom uređaju, stara torba s pokvarenim patentnim zatvaračem, odjeća koja nam više ne pristaje ili kuhinjsko pomagalo koje nismo upotrijebili otkako smo ga kupili. Sve to ostaje u kući jer postoji mogućnost da će nam jednoga dana zatrebati.
Takvo razmišljanje nije neobično. Stručnjaci među razlozima zbog kojih zadržavamo nepotrebne predmete prepoznaju i njihovu zamišljenu buduću korist.
Problem je što ta budućnost često nikada ne dođe. Predmet u međuvremenu zauzima prostor, a mi ga pri svakom pospremanju ponovno spremimo na isto mjesto.
Još nam je teže baciti ono što smo skupo platili
Svatko ima barem jednu takvu kupnju. Kaput koji je izgledao fantastično u trgovini, ali ga nikad nismo zavoljeli. Cipele koje su nas žuljale već pri prvom izlasku. Uređaj kupljen na sniženju, iako nam zapravo nije bio potreban.
Riješiti se takve stvari znači suočiti se s činjenicom da smo možda nepotrebno potrošili novac.
No kaput neće postati bolja kupnja zato što će još šest godina stajati u ormaru. Novac je već potrošen, bez obzira na to hoćemo li ga zadržati.
Slično je i s poklonima. Ponekad ih čuvamo iz osjećaja obveze, iako nam se ne sviđaju ili ih nemamo gdje držati. Ne želimo ispasti nezahvalni, pa predmet ostaje kod nas godinama.
Ipak, zahvalnost prema osobi ne mora značiti da zauvijek moramo čuvati sve što nam je poklonila.
Lakše je vratiti sve u ladicu nego donijeti odluku
Pospremanje se čini kao fizički posao, ali zapravo podrazumijeva čitav niz odluka.
Hoćemo li nešto zadržati, popraviti, prodati, pokloniti ili baciti?
Kada pred sobom imamo nekoliko desetaka takvih predmeta, nije neobično da nam se više ne da razmišljati o svakome pojedinačno. Zato ih vratimo u ladicu i odlučimo da ćemo se time baviti drugi put.
Povezanost nereda i odgađanja odluka također je jedna od tema kojima se bavi psiholog Joseph Ferrari. Ponekad problem nije u tome što ne znamo treba li nam određena stvar, nego u tome što izbjegavamo konačno odlučiti što ćemo s njom.
Kako znati što vrijedi zadržati?
Ne morate odjednom isprazniti cijeli stan niti se odreći stvari koje vam nešto znače. Za početak je dovoljna jedna ladica ili polica.
Kod predmeta za koje niste sigurni što učiniti, zapitajte se:
-
Jesam li ovo koristio u posljednjih godinu dana?
-
Postoji li konkretan razlog zbog kojeg će mi uskoro trebati?
-
Čuvam li ga zato što ga želim ili zato što mi ga je žao baciti?
-
Bih li ga danas ponovno kupio?
-
Može li nekome drugome biti korisniji?
Nijedno od tih pitanja nije univerzalno pravilo.
Zimska oprema, važni dokumenti i uspomene nisu isto što i majica koju godinama ne nosimo.
Ako vam neki predmet mnogo znači, sasvim je u redu sačuvati ga. No ne morate zadržati baš sve što vas podsjeća na određeno životno razdoblje. Ponekad je dovoljno odabrati nekoliko najdražih uspomena, a ostalo fotografirati ili proslijediti dalje.
Kada čuvanje stvari postaje ozbiljniji problem?
Važno je razlikovati uobičajenu naviku zadržavanja predmeta od poremećaja gomilanja. Puna ladica starih punjača ili ormar odjeće koju više ne nosimo sami po sebi nisu znak psihološkog poremećaja.
Prema Američkom psihijatrijskom udruženju, poremećaj gomilanja uključuje trajne poteškoće s odbacivanjem stvari, uz nakupljanje koje ozbiljno ometa korištenje životnog prostora i svakodnevno funkcioniranje. Takve poteškoće zahtijevaju stručnu procjenu, a ne zaključke na temelju neurednog ormara.
Za većinu nas dilema je ipak mnogo jednostavnija.
Treba li nam doista ona jakna koju nismo odjenuli šest godina ili je čuvamo samo zato što smo nekada vjerovali da ćemo je često nositi?
Odgovor uglavnom znamo. Samo nam nije uvijek drago priznati ga.
U trendu
Zadnje objave
Sva prava pridržana © 2026