SLAVONSKI BROD- Put Kašića noćas su krenuli veterani, predstavnici 3. gardijske brigade „Kune“, predstavnici braniteljskih udruga Brodsko- posavske županije ,sudionici akcije 1993., djeca i roditelji branitelja poginulih u akciji kako bi danas zapalili svijeće i položili cvijeće na spomenik podignut palim braniteljima u akciji Maslenica.
Josip Andrečunko, Dubravko Antunović, Nikola Bogić, Drago Bilić, Josip Bobošević, Željko Boduljak, Zvonko Bureš, Nikola Butković, Vjeran Buzgo, Saša Hlušec, Josip Hrvojević, Ivica Kadić, Dajan Kesić, Željko Kovačević, Bojan Lupša, Antun Majetić, Ivica Majetić, Darko Malirujek, Marko Marković, Franjo Marinović, Dubravko Marošan, Željko Mijić, Stanislav Milas, Franjo Milković, Zoran Modić, Božidar Moher, Josip Stojko, Željko Ćorluka i Thomas Valentić, imena su koja nikada ne smijemo zaboraviti jer svoj život položili su na oltar Domovine.
U operaciji Maslenica, veliku ulogu imali su hrvatskih branitelja iz Slavonskog Broda, pripadnici i Vitezovi Domovinskog rata 3. Bojne "KOBRE", 3. Gardijske brigade, smijenivši na glavnom pravcu djelovanja 4. gardijsku brigadu koja je povučena na kraći odmor. Kašić je trebalo pod svaku cijenu obraniti jer je bio ključna točka za obranu kako samoga Zadra tako i Republike Hrvatske i nikako nije smio pasti neprijatelju u ruke. Da su uspjeli tada kako su zacrtali...Hrvatska...ne bi više postojala. Ne bi bilo ni akcije koje su uslijedile nakon ove, Bljesak, Oluja... a koje su u potpunosti oslobodile Hrvatsku.
Krajem siječnja 1993. godine, zbog alarmantne situacije koja je nastupila neposredno nakon akcije "Maslenica", hrvatski jug našao se u teškom položaju. U zadarsko zaleđe hitno su prebačene dvije bojne 3. gardijske brigade „Kune“ iz Osijeka i Slavonskog Broda. Treća bojna iz Slavonskog Broda, poznata pod nazivom "Kobre", bila je nositelj borbenih zadataka. Dva dana poslije njihova dolaska srpske snage napale su selo Kašić i treća slavonskobrodska bojna uletjela je u zasjedu. U borbama, koje su trajale 1. i 2. veljače, poginula su sveukupno 32 pripadnika 3. gardijske brigade, a najviše ih je bilo iz Slavonskog Broda.
U čast poginulim Slavoncima u Kašiću je podignut spomenik simbolično napravljen od dalmatinskog kamena i slavonskog hrasta. Na njemu je uklesan tekst: 3. gardijska brigada "Kune", Hrvatska Vas zaboraviti neće. Neka im je vječn slava!". u devet sati bit će položeni vijenci i zapaljene svijeće. U 10 sati služit će se sveta misa.
U svojoj knjizi "Divan skitnje", pokojni novinar Željko Mužević pisao je o akciji u kojoj su poginuli brodski dečki 3. bojne, "Kobri".
"Što sam o "Maslenici" i „bitki za Kašić" saznao u višegodišnjem druženju i razgovorima s generalimaKruljcem, Zvirotićem, Bobetkom i stožernim brigadirom Ivanom Obrovcem. Pa, evo, želim to podijeliti s vama.
- Zapovijed sam primio oko 10 sati, - ispričao mi je tadašnji zapovjednik 3.gardijske brigade brigadir (danas general ) Josip Zvirotić. - U zadarsko zaleđe trebalo je je poslati jednu ojačanu bojnu i odlučili smo da to budu prokušani ljudi. Formirali smo Taktičnu skupinu čiju je okosnicu činila 3.bojna, poznate "Kobre", sastavljena pretežito od Brođana, satnija 2. pješačke bojne, vod vojne policije, vod inženjerije, desetina izviđača, logistički dio i sredstava potpore. Za zapovjednika Taktičke skupine 3 postavljen je tadašnji pukovnik, Mladen Kruljac, a za njegova pomoćnika brigadir (sada stožerni brigadir)Ivan Obrovac (kasnije zapovjednik 5.gardijske brigade). Zbog hitnosti i važnosti zadatka po prvi puta je u Domovinskom ratu obavljen tzv. "vertikalni manevar", odnosno trupe su sa slavonskog ratišta transportnim helikopterima prebačene u zadarsko zaleđe.
Posljednjeg dana siječnja l993. ojačana 3.bojna 3.gardijske brigade spuštena je s neba, iz mraka, sa snijega i blata na prve borbene crte dalmatinskog kamenjara i niske makije povezujući Novigrad, Paljuv, Kašić, Islam Grčki. Ondje su ih već čekali kninski četnici, redova popunjenih što milom što silom, ojačani za oko 800 niških i pančevačkih specijalaca, padobranskom brigadom iz Niša, takozvanim prijedorskim "vukovima s Vučjaka", a tom srpskom silom izravno su zapovijedali zločinac Ratko Mladićte kapetan Dragan, Željko Ražnjatović-Arkan, pukovnik Veljko Milanović te, naravno, tadašnji ministar policije i vojske takozvane "krajine" Milan Martić.
Odmah po preuzimanju borbenih crta zapovjednici Kruljac i Obrovac procijenili su situaciju i na najugroženije položaje postavili 3.bojnu, sastavljenu pretežito od Brođana koji su tu, u zadarskom zaleđu, dobro znali da je Srbija odlučna u ponovnom okupiranju izgubljenih hrvatskih teritorija, prvenstveno sela Kašić koje je dominiralo tim dijelom, te je za četnike Dalmatinske zagore u neku ruku bio simbolom srpstva. No, za Hrvatsku vojsku Kašić je prvenstveno bio strategijsko mjesto s kojeg se nadziralo zadarsko zaleđe te je bio potencijalna opasnost, koja u određenim uvjetima može dovesti do odsijecanja srednje od južne Hrvatske te odvajanja milijun Hrvata od ostalog dijela države. Stoga su se zarekli kako nema uzmicanja, jer bi u pitanje došli svi dosadašnji učinci akcije "Maslenica" i herojstva hrvatskih vojnika koji su oslobodili ovaj okupirani dio Dalmacije. Dakle, Kašić nije smio pasti!
Drugoga dana po dolasku "Kobri" četnici su krenuli u silovit protunapad s više od tisuću pješaka i 17 tenkova uz jaku topničku potporu. Vatra je najprije otvorena po području Novigrada kako bi se odvukla pozornost od glavnoga udara, te je postupno širena na područja Paljuva a posebice Kašića. U jednom trenutku četnici su uspjeli probiti obranu (koja nije bila pod nadzorom "Kobri") te sa 11 tenkova zaći 3.bojni s leđa. Bio je to uvod u krvavu 50-satnu dramu u kojoj su se filmskom brzinom smjenjivali udari, protuudari, borba prsa u prsa te herojstva hrvatskih vojnika koji su životima zaustavljali višestruko brojnijeg neprijatelja.
15 poginulih "Kobri"
- Te noći je poginulo 15 "kobri", možda najvećih junaka u postrojbi! – pričao mi je brigadir Ivan Obrovac, zapovjednik 3. bojne, prisjećajući se tih teških ali ponosnih trenutaka. Poginula su braća Ivica i Anto Majetić, Nikola Begić, Dubravko Marošan, Željko Mijić, Zoran Modić, Thomas Valentić, Ivica Kadić, Josip Hrvojević, Željko Čorluka, Vjeran Buzgo, Nikola Butković, Drago Bilić, Dubravko Antunović, Zvonko Bureš...
- U početku nismo znali što se događa iza naših leđa, a kada smo shvatili da su četnici prbili crte (koje mi nismo držali) krenuo sam sa zapovjednicima satnija Luketićem, Kevom, Sabljakom i Žarkovićem ka tim dijelovima ugroženih položaja. Uspjeli smo odbiti četnike i tek tada smo, na tih nekoliko stotina kvadratnih metara vidjeli sav užas – pričao mi je Ivan Obrovac.
U kašičkoj makiji nabrojali su i više od 50 poginulih četnika, a u kašičkim uličicama dimila su se četiri uništena tenka ... Kasnije su doznali kako je nekoliko dana od napada na Kašić, od zadobivenih rana, umro i pukovnik Veljko Milanović - zapovjednik elitnih postrojbi bosanskih Srba, takozvanih "Vukova s Vučjaka" ... Milanković, koji je l991/92. činio brojne zločine po jasenovačkom području i području zapadne Slavonije, svoju zasluženu kaznu dočekao je u Dalmaciji i to upravo od Slavonaca.
Prema vojnim mjerilima svih vojski svijeta, nakon iscrpljujućih borbi u kojima je 50-ak hrvatskih vojnika (što poginulo, što ranjeno) izbačeno iz prvog stroja, "Kobre" ne samo što su trebale izgubiti položaje već nisu bile uporabljive za veće vojničke zadaće.
- Nakon pakla kroz kojeg smo tek prošli, došli su mi zapovjednici satnija i sa suzama u očima tražili da ostanemo i dalje na položajima - pričao mi je general Mladen Kruljac, u jednom od naših susreta, prisjećajući se tih teških dana.
Najveće gubitke doživjele su prva i treća satnija, čiji su redovi odmah popunjeni ljudstvom iz drugih postrojbi. Vremena za odmor i tugu nije bilo jer su Srbi ponovo krenuli u napad. Njihovo topništvo je zasipalo svaki kvadratni metar zemljišta, a prema nekim proračunima, na kvadratni kilometar padalo je oko 8 tisuća projektila različitog promjera. Doslovce je gorjelo nebo i kamenjar. Bila je to naznaka i uvod u još jedan četnički napad na Kašić, kad je prema njemu iz tri smjera nadiralo više od tisuću pješaka sa l9 tenkova uz jaku topničku potporu. "Kobre" su ih spremno čekali, odlučni da ne uzmaknu niti za milimetar.
- Bilo je tu primjera velike osobne hrabrosti! – kazivao mi je brigadir Ivan Obrovac.
- Četnici su nadirali sa svih strana i u jednom trenutku dio boraca, koji je držao lijevi bok naše bojne u zaseoku Laketići, našao se u njihovu okruženju... Uspio sam preko "motorole" dobiti zapovjednika Kruljca i izvijestiti ga kako su nam opet nečiji tenkovi iza leđa. Bili su to četnički tenkovi, ali su ih ovoga puta "zolje", pa čak i ručne bombe, uspjele natjerati na povlačenje.
U potpunom okruženju
Govoreći mi o tim dramatičnim trenucima general Kruljac se prisjeća: - Brigadir Obrovac našao se na koti 212 sa 20 momaka u potpunom okruženju četničkih snaga. U okruženju su bili 20 sati, a svaka veza s njima bila je onemogućena, jer su baterije na motorolama bile već iscrpljene, a o nekom prebacivanju streljiva nije bilo ni govora. Prikupio sam raspoloživo ljudstvo (vojnu policiju, inženjerce, kuhare, pa čak i lakše ranjenike) te smo iz tri smjera krenuli u proboj. Bilo je teško. Nismo znali gdje se momci točno nalaze, a nismo imali više ni protuoklopnih sredstava, koje smo istrošili u 50-satnim neprestanim borbama. Ovoga puta mrak nam je postao saveznik, budući da su četnici odlučili pričekati jutro kako bi obavili pretres terena i neutralizaciju naših momaka.
U jednom trenutku brigadir Obrovac je, koristeći valjda posljednje nadošle mikrovolte, preko "motorole" uspio dati koordinate položaja na kojem se nalaze. Sad, kad smo znali gdje su, krenuli smo u silovit protunapad. Četnici su se odjednom našli između dvije vatre te je u njihovim redovima zavladala panika. Nismo čekali ni časa, već smo s jedne i druge strane razvili borbu prsa o prsa. Uspjeli smo četnike potisnuti prema Smilčiću, spojiti se s našim momcima i, onako prljavi, krvavi, puni emocija i radosti što se ponovo vidimo - izljubili se kao da je od našeg posljednjog susreta prošlo puno godina, a ne samo dvadesetak sati.
To je kratko trajalo, jer za dulje radovanje nije bilo vremena. Odmah smo zauzeli nove položaje te u borbu uveli naše tenkove budući da smo očekivali novi četnički napad. Međutim, oni su se povukli u Smilčić, a mi smo ih "pozdravili" sa 400 granata. Pouzdano znamo da su tada doživjeli nove velike gubitke, jer takvo što nisu očekivali. Bili su potpuno neutralizirani, uništeni moralno i fizički. U ta dva dana velikih borbi doživjeli su ogroman poraz. Iz stroja im je izbačeno nekoliko stotina vojnika, a uništena im je i velika količina oklopno-tehničkih sredstava. Nekoliko su dana oplakivali i pukovnika Milankovića, dok je Martić iz Knina potjerao Ražnjatovića-Arkana, jer ovaj svoju zadaću, dobivenu od Miloševića, očito nije dobro obavio. A da zločincu Arkanu puno toga tih dana nije bilo jasno, govori i njegova poruka, koju smo preko motorole uhvatili: - Tučemo ih celi dan, a ne beže! To su, bre, fanatici! Osvetimo naše mrtve! (Tog dana, 2.veljače l993. helikopter je tri puta odlazio za Knin odvozeći mrtve i ranjene četnike).
Bez izravnih napada na Kašić
Martićevi četnici više nisu izravno napadali Kašić i tek oslobođena područja zadarskog zaleđa. Bilo je provokacija i izvidničkih djelovanja, ali bez žestokih napada. Borci Taktičke skupine Zadar,odnosno pripadnici 3.bojne 3.gardijske brigade ostali su na svojim položajima još l4 dana, ali sa strogom zapovijedi da ne smiju ići naprijed već da čuvaju 17 kilometara dugu borbenu crtu,neposredno prema Debelom brdu i Benkovcu.
No, sada su već bili ojačani borcima 1.hrvatskog gardijskog zdruga, domobranima te satnijom 2.gardijske brigade. Odajući priznanje "Kobrama" general Bobetko tada je izjavio: - Vi ste pobjedu Hrvatske vojske pretvorili u pobjedu hrvatskog naroda!
Negdje početkom srpnja l993. Treća gardijska brigada premještena je iz Slavonije na stare i dobro poznate položaje oko Novigrada i Kašića. Obavještajni podaci ukazivali su na to da četnici neće ići na presijecanje Ravnih kotara, već će pokušati izbiti na novigradsko more. Upravo je taj dio bojišnice, između Novigrada i Paljuva, povjeren "Kobrama". Po dolasku na položaje učinkovito je "popravljena" crta bojišnice, tako da se od Novigrada odmaklo i tri kilometra, što je u znatnoj mjeri ugrozilo neprijateljske položaje.
U to vrijeme užurbano se radilo na postavljanju pontonskog mosta preko Masleničkog ždrila, što su četnici neprestano ometali topničkom vatrom. Projektili su stizali s udaljenosti od l5-20 kilometara te je u dogovoru s dijelovima Prve gardijske brigade i topništvom Zbornoga područja Split odlučeno da se neutralizira srpsko topništvo. Nakon što su Srbi potopili jedan od pontona, a srpski general Novaković prepotentno izjavio da je ponton "stavljen pod vatrenu kontrolu" njegovog topništva, Hrvatska vojska odlučila je pod vatrenu kontrolu staviti njega i njegovo topništvo! Tu je značajnu ulogu odigrala druga skupina Brođana koja je, koristeći mogućnosti više razine tehnološkog ratovanja (bespilotne letjelice i dr.), obavila precizna snimanja neprijateljskih položaja, odnosno topničkih bitnica.
- Imali smo ih kao na tunjuru! - govori tadašnji zapovjednik 3.gardijske brigade, brigadir Zvirotić, - Bilo je to 13. kolovoza l993. u jedan sat iza ponoći. Iz okupiranog sela Opačići ispaljeno je nekoliko granata prema pontonu. Željno smo čekali takvu priliku i odmah smo iz svih raspoloživih cijevi otvorili vatru po njihovim samohodnim haubicama promjera l22 mm. Suvišno je govoriti da smo bili učinkoviti i da je ta četnička postrojba zauvijek izbačena iz stroja. Od tada više nije bilo jakih i preciznih napada po pontonskom mostu.
"Kobre" ipak nisu bile sasvim zadovoljne učinjenim, jer je vatra, iako prorijeđena i neprecizna, i dalje otvarana po gradilištu. Najuporniji u tome bio je neprijateljski tenk M-84. Tad su pripadnici 3.bojne, čeličnim polugama i drugim alatima, raskrčili dio stijenja na jednoj od litica te tamo dovukli jedan od svojih tenkova. Položaj je bio tako izabran da je strijelac kroz šumsku prosjeku mogao vidjeti neprijateljski tenk kad otvara vatru. Upravo u jednom od takvih trenutaka dočekao ga je hrvatski strijelac i jednim preciznim pogotkom uništio. Od tada, slobodno se može reći, izravna opasnost po pontonski most i gradilište novoga masleničkog mosta je prošla. Doduše, četnici su tu i tamo otvarali vatru, ali je ona bila slabija, neprecizna i više je služila za zaplašivanje. Sve dok ju, dvije godine kasnije, "Oluja" nije zauvijek otpuhala s ovih hrvatskih prostora.", ispisao je Željko Mužević.
foto:fb
/š/
U trendu
Zadnje objave
.PNG)
Sva prava pridržana © 2024