Tragedija Josipa Stanića: 'Stalno sanjam pogibiju svoje troje djece i supruge'

Bol je ista kao i prvog dana. Kažu da vrijeme liječi sve, ali meni će uvijek biti jednako teško. Najsretniji sam kada se s nečim zanimam i nešto radim. Onda barem nakratko zaboravim na sve. Tako za magazin Oluju govori Josip Stanić (56), najteži civilni stradalnik Domovinskog rata, piše Večernji list.

Za vrijeme razgovora sa suzama u očima na starom kasetofonu pušta nam poznatu domoljubnu pjesmu “Zovi, samo zovi” u izvedbi pokojne kćeri Andrijane, koja ju pjeva u podrumu kuće na koju će se nekoliko mjeseci kasnije sručiti neviđena strahota. Ta pjesma jedini je zvučni zapis koji Brođanina koji se u to vrijeme još zvao Sreto Marinković podsjeća na poginulu obitelj. Tog kobnog 3. svibnja 1992. godine, uslijed eksplozije “krmače” bačene iz zrakoplova neprijateljske JNA, tom hrvatskom branitelje u trenutku su poginuli svi najmiliji Osim već spomenute Andrijane (8), Josip je zauvijek izgubio i sinove Dalibora (5) i Marinka (1), majku Katu te suprugu Željku, za koju misli da je možda bila i trudna. Oči su tada zauvijek zatvorili i sestra i brat Ivana (4) i Marko Petrović (7).

"Jedan od najtužnijih dana u novijoj brodskoj povijesti"

Bio je to jedan od najtužnijih dana u novijoj brodskoj povijesti. Samo dan prije tragedije, protuzračna obrana Hrvatske vojske srušila je čak šest neprijateljskih zrakoplova koji su pokušavali srušiti most na Savi između Slavonskog i Bosanskog Broda. Očito su se, u nemoći da ostvare svoje ratom zacrtane ciljeve, poželjeli osvetiti nad nedužnim civilima i djeci u obližnjem naselju Jelas. Kao pripadnik civilne zaštite, Josip je obilazio skloništa i pomagao u zbrinjavanju stradalnika.

- Tog sam dana nosio djeci ručak u podrum. Nakon što su pojeli, pitao sam kćer hoće li mi pomoći da zajedno odnesemo posuđe, ali nije htjela, pa sam sve pokupio i odnio sam. Krenuvši natrag, nasred ulice zatekla me je avionska grmljavina. Počelo je “gruvati” – prisjeća se Stanić. 

Sam iznio mrtvu kćer

Čim su neprijateljski zrakoplovi počeli izbacivati svoj smrtonosni teret, vidio je kako jedna bomba pada između škole i doma mjesnog odbora u naselju Jelas. Tamo je danas dječje igralište. Uslijed jedne detonacije pao je na leđa, a kada se pridigao, imao je što vidjeti. Iznad ruševina kuće smrti u koju su se sklonili njegovi najmiliji izdizao se veliki oblak dima u obliku gljive. Pokraj njega su po zraku letjeli kanalizacijski šahtovi. Duboko u sebi odmah je znao da su svi poginuli, jer je bomba pala baš na mjesto gdje su oni bili smješteni.

Unatoč tome, počeo je trčati prema mjestu tragedije. Nosila ga je nada da je barem netko preživio. Sam je iznio mrtvu kćer, kojoj bi danas, da je živa, bilo trideset godina. Ostale su iznosili drugi. Najmlađe dijete pronašli su zatrpano u kutu, dječačić je još pokazivao znakove života. Međutim, na putu do bolnice i on je preminuo. Ugušio se u vozilu Hitne pomoći od cementa, kreča i cigala kojima je bio zatrpan. Svi drugi preminuli su na licu mjesta.

- Ne bi moja obitelj poginula da na dvorišnu zgradu u kojoj smo živjeli kao podstanari nekoliko mjeseci ranije nije pala granata i srušila krov. Dobro je da već tada nismo izginuli. U djecu se uvukao strah i počeli su živjeti u podrumu kuće u susjedstvu, u kojemu su proveli 250 dana – nastavlja Stanić. Kao pripadnik civilne zaštite Josip je zadužio pušku, koju su mu nakon tragedije htjeli oduzeti. Rekao im je da time neće ništa postići, jer on može uzeti drugu i ubiti se kad god to poželi. U mrtvačnici su se raspitivali za podatke o poginulima. Čovjeku koji je stajao pokraj tijela položenih u mrtvačke sanduke rekao je da uzme papir i olovku i počeo govoriti: “Ovo mi je majka, ovo supruga, kći, sin, drugi sin...” Čovjek se pred njim srušio u nesvijest.

Nije htio sažaljenje

Na dan sahrane u Josipu se nešto prelomilo. Iste je večeri prešao most i otišao na bojište u Bosansku Posavinu, uključivši se u Hrvatsko vijeće obrane. Išao je istim onim putem kojim je 1978. godine iz Novog Sela – Zborišta u bosanskobrodskoj općini došao u Hrvatsku. Vodila ga je samo želja za osvetom. U kolovozu je pristupio 157. slavonskobrodskoj brigadi HV-a, iz koje kasnije prelazi najprije u 108. te naposljetku u 3. gardijsku. Iz vojske se skinuo kada mu je istekao jednogodišnji profesionalni ugovor. Nije više mogao. Odmah nakon tragedije iz grada se preselio u dvadesetak kilometara udaljene Poljance, gdje je u pune 22 godine životario kao podstanar. Mirovinu nije ni tražio ni dobio. Kako bi gazdi platio naknadu za korištenje sobička u koji se smjestio nakon što mu je prestalo pravo korištenja dodijeljene mu kućice, ustajao je u 7 ujutro i po cijele dane radio kod ljudi po selu. Ne za dnevnicu, nego za kruh, cigare ili koliko tko da. Naučio je popravljati strojeve, traktore, obrađivati zemlju...

- Nisam mogao podnositi sažalijevanje niti bol koja me je razdirala.

Sve u gradu podsjećalo me je na poginulu obitelj - nastavlja. Zbog toga je na kraju promijenio i ime. Za čovjeka koji se nekada zvao Sreto Marinković, svi Marinkovići bili su mrtvi. Djeca, žena i majka ubijeni su i pokopani pod tim prezimenom. Otac i brat, koji su ostali na drugoj strani, za njega također više nisu postojali. Odlučio je krstiti se i uzeti majčino djevojačko prezime Stanić. Ime Josip izabrao je sam, Sreto nije mogao ostati jer sreće u životu nije imao. Prije rata radio je u Slavoniji DI, a po skidanju vojničke odore ostao je bez posla. Još nije ostvario pravo na mirovinu, pa živi od 2.400 kuna naknade za poginulu djecu. Kada ga je prije mjesec dana u selu pronašao gradonačelnikov vozač i pozvao ga da pođe s njim u Gradsku upravu kako bi mu dodijelili gradski stan, osjećaji su mu se miješali. Već se priviknuo na život na selu. Ako ništa drugo, rad mu je pomagao da odagna crne misli. Ipak, bio je sretan što ga se nakon više od dva desetljeća netko barem sjetio. Umoran, povrijeđen i zaboravljen, prihvatio je ponuđeno. Sa zahvalnošću je primio pruženu ruku grada za koji je mislio kako ga je zaboravio. Gradonačelnika Mirka Dusparu upoznao je prije dvije godine kada je bio u Poljancima, obećao je tada kako će mu Grad pomoći oko stambenog zbrinjavanja.

"Sanjao sam djecu kako trče po stanu i igraju se"

Josip je u međuvremenu na to i zaboravio, tako da je novi posjet za njega bio neočekivan i iznenađujući. Uvjeti nisu loši, treba plaćati zaštićenu najamninu i režije. U posve renoviranom i namještenom stanu od 25 kvadrata u slavonskobrodskom naselju Mikrorajon sve je novo. Sve, osim već spomenutog kasetofona i stare kartonske kutije u dnu ormara u kojoj čuva dokumente i obiteljske fotografije iz razdoblja kad mu je sretnim obiteljskim životom bilo opravdano ime Sreto. Prvih nekoliko dana u novom stanu uopće nije spavao, samo je sjedio i čitao knjige o ratu u Slavonskom Brodu i Bosanskoj Posavini, koje su mu poklonili prilikom useljenja. Čitao i razmišljao. Još se navikava na promjenu. - Neki dan sam usred čitanja malo prilegao i zaspao. Sanjao sam djecu kako trče po stanu i igraju se. Odjednom sam se probudio i pogledao – nema nigdje nikoga. Idućeg jutra kupio sam lampion i stavio ga na prozor.

..

Vedran Balen/Večernji list